Baptistička crkva Sisak

Zašto baptisti?

Tko su baptisti? Kada su nastali? Koliko ih ima? Što vjeruju? Po čemu se razlikuju od protestanata i drugih kršćana? Ovo su samo neka od pitanja sa kojima se želimo pozabaviti. Krenimo od naziva. Što znači naziv baptist? Kako je nastao taj naziv?

Današnja nazivlja pripadnika raznih kršćanskih crkava kao što su: rimokatolik, pravoslavac, anglikanac ili luteran nećete naći u Bibliji, ali ćete naći naziv baptist. Ivan krstitelj je osoba iz evanđelja, koja je svima dobro poznata. U sva četiri evanđelja u grčkom originalu njegovo ime je Ioanes ho baptistes. Mnogi europski jezici su zadržali njegov grčki naziv, kao na primjer, engleski – John the Baptist. Iako je Ivan krstitelj bio židovski prorok njegov poziv na pokajanje i krštenje bitna je sastavnica baptističkog poimanja vjere.

Rimokatolički svećenik Francis MacNutt, koji je bio vrlo upoznat sa karizmatskim zbivanjima unutar protestantskih denominacija u 20. stoljeću u Americi, u svojoj knjizi „Iscjeljenje“ (1967) govoreći o Isusovoj smrti na križu, piše: „Evanđelje kaže da nas Bog ljubi takve kakvi jesmo, i da je Krist umro za nas dok smo još bili grješnici. Kada je Isus razapet tamo nije bilo niti jednog jedinog kršćanina, čak niti jednog katolika, samo jedan baptist.“ (str.294)

Dvadeset stoljeća baptizma

Naziv baptist ili anabaptist bio je poznat u cijelom Rimskom carstvu u prvim stoljećima. Kasnije je promijenio svoje značenje. U Europi se naziv baptist ponovno pojavljuje u današnjem značenju tek 1609. godine. Tada je u Amsterdamu osnovana prva crkva koja je nosila ovaj naziv. To je bio samo nastavak anabaptističkog pokreta koji je djelovao i u prethodnim stoljećima. Anabaptistički pokret se intenzivno širi u 16. stoljeću. To je bilo doba velikih promjena koje je pokrenula reformacija. Anabaptisti i baptisti, dakle, nisu nastali iz reformacije nego mnogo prije. U vrijeme reformacije su se naglo proširili, naročito nakon pojave tiska i tiskanih knjiga.

C. Arnold Snyder je 1995. napisao knjigu „Povijest i teologija anabaptizma“. U svojoj knjizi Snyder piše: „Najznačajnija uredba protiv anabaptista bio je carski ukaz objavljen u Speyeru 1529. […] ukaz je anabaptiste 16. stoljeća izrijekom povezao s drevnom sljedbom anabaptizma osuđenom i zabranjenom prije mnogo stoljeća. Ukaz je odredio da će „svaki anabaptist i ponovno kršteni muškarac ili žena, koji su svjesni svojih postupaka biti osuđeni i iz prirodnoga života otpravljeni u smrt vatrom, mačem i na druge načine, ovisno od pojedinca.“

O čemu se zapravo radi? Radi se o temeljnom pitanju, kada i kako netko postaje kršćanin? Isusova riječ o tome zapisana je u Evanđelju po Marku. Kada je Isus dao nalog učenicima da propovijedaju evanđelje po cijelom svijetu rekao je ovako: „Idite po svem svijetu i propovijedajte radosnu vijest svakom stvorenju. Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se, tko ne bude vjerovao osudit će se.“ (Marko 16:15-16).

Osobna vjera je apostolska vjera

Dakle, Biblija nam nedvojbeno dokumentira način na koji je netko postajao kršćaninom. Učenici Isusa Krista su ovu vijest o spasenju propovijedali i nosili je svojoj generaciji. Svako tko je čuo ovu vijest saznao je da ga Bog iz Biblije razotkriva kao grješnika. Tko se pokajao i prihvatio Isusa kao svoga Mesiju i Spasitelja bio je kršten podronjenjem u vodu, na temelju svoje osobne vjere. Grčka riječ baptizo znači uroniti.

U Djelima apostolskim čitamo kako se nakon Petrove propovjedi obratilo 3.000 osoba. Oni su potom kršteni i pridruženi crkvi. To su bili isključivo židovski hodočasnici na starozavjetni praznik Pedesetnice. Židovi se nisu krštavali nikako drukčije, nego podronjavanjem u vodu. Ovaj način je bio Crkvena praksa puna tri stoljeća. Na ovaj način su kršćanima postali Irinej, Tertulijan, Origen, Augustin i svi crkveni oci u 3. i 4. stoljeću.

U 5. je stoljeću došlo do promjene. Ova stara i Biblijom utvrđena praksa je napuštena. Kršćanstvo je postalo službena religija Rimskog carstva. Uvodi se krštenje male djece koje se tumačilo kao obrezanje kod židova. Vladarima je religija često koristila kao sredstvo postizanja jedinstva, ali i vladanja nad ljudima. U tu svrhu bilo je pogodno da svi podanici carstva budu proglašeni pripadnicima Božjeg naroda. To je tumačeno kao Novi Zavjet koji je zamijenio židovski Stari Zavjet.

Stara praksa krštenja na temelju osobne vjere i pokajanja je zamijenjena novom praksom – krštenjem beba, koje nisu mogle s razumijevanjem svjesno sudjelovati, već su tako postajale dijelom „naroda Božjeg“. Ovakvim članovima crkve trebalo je vjeru tek usaditi odgojem. Zbog toga je uvedena i konfirmacija (“firma“) kao potvrda o tome da je netko na ovaj način zaista postao kršćanin i vjernik.

Kršćani koji su ostali vjerni Kristu, Evanđelju i apostolskoj tradiciji nisu prihvatili ovu novu vjeru usprkos progonima. Oni su ponovno krstili osobe koje su u svjesnoj dobi i sa pokajanjem potvrdili osobnu vjeru na temelju Svetog Pisma. Uporno su ponavljali da je krštenje beba biblijski neutemeljeno, apostolskom praksom nepotvrđeno i nepoznato u prva tri stoljeća crkvene povijesti. Tako su dobili naziv: Anabaptisti, tj. „oni koji ponovno krštavaju“.

Današnji baptisti drže ista vjerovanja kao i anabaptisti prije njih i svi njihovi slijednici kroz dvadeset stoljeća kršćanstva. Vjeruju da se osnovna kršćanska inicijacija ne smije mijenjati, već treba ostati onakva kako ju je odredio Isus i kako su je provodili apostoli, kako ju je i prakticirala Crkva prva tri stoljeća.

Podijeli